Background

Općenito

opcenito

Optimalni klimatski uvjeti, obradivo polje i brojna vrela vode privlačili su ljude na ove prostore još od mlađeg kamenog doba, a nalazi iz obližnjeg kanjona Čikole svjedoče o prisutnosti ljudi na ovom području još u paleolitiku, nekih 16 000 godina prije naše ere. Stoga su se ovdje ispreplele mnoge kulture i civilizacije čije ostatke u arheološkim tragovima danas tek jednim dijelom poznajemo.
Arheološki je potvrđeno da je na ovom prostoru postojalo jedno neolitičko naselje o čemu svjedoče i ulomci keramike iz tog vremena. Bilo je smješteno na sjeverozapadnom dijelu sela Gradac na današnjim Podvornicama.
Tragovi čovjekove nazočnosti iz neolitika vode nas prema kasnom brončanom dobu o čemu svjedoče brojne gomile pod kojima su zakopavani pokojnici koje se zovu tumuli. I o tom periodu govorimo na osnovi keramičkih ostataka.
Ovaj kraj naseljen je i kroz željezno doba, kada je bio poprište velikih ratnih sukoba između Delmata i Rimljana, koji su trajali više od 150 godina. U selu Umljanovići – Balina glavica nalazilo veliko pretpovijesno naselje – Synotion, koje je prvi rimski car Oktavijan August u potpunosti razorio. Na njegovu mjestu niknuo je veliki rimski grad – Municipium Magnum – urbani antički centar koji su opstao preko 400 godina, o čemu i danas možemo naći mnoštvo tragova. Ovuda je prolazila antička cesta poznatija kao Via Gabiniana koja je spajala centre Burnum – Promonu – Magnum – Andertium – Salonu. Prostor uz cestu bio je gusto naseljen, osobito u onom dijelu gdje je ona prolazila kroz polje. Pretpostavlja se da je tu  postojao i skup poljodjelskih gospodarstava koja su brojila i do stotinu ljudi, poznatijih pod nazivom vile rustike.
Nasuprot današnje škole u Gradcu, podno ceste, početkom 80-ih godina pronađen je gornji dio velikog antičkog žrtvenika, bogato ukrašenog reljefnom ornamentikom, što daje naslutiti da se je uz samu cestu nalazilo veliko sakralno zdanje.
Na današnjem groblju u Gradcu postoji više antičkih ostataka, a pozornost osobito plijene dva poklopca sarkofaga okrenuta naopako koji se nalaze ispred pročelja crkve sv. Marije. Jedan takav poklopac danas služi kao pojilo na izvoru Točak. Istočno od današnje crkve i groblja nalazila se antička građevina s kupališnim kompleksom, o čemu svjedoče materijalni ostaci (keramničke suspenzure, tubuli i sl.).
Kršćanstvo je na ovim prostorima nazočno gotovo u svojim počecima, a svoj procvat, kako duhovni tako i graditeljski, doživjelo je u periodu srednjega vijeka, za vrijeme starohrvatske države (VIII. – XII. stoljeća). Sagrađen je velik broj crkava koje su za vrijeme turske dominacije najvećim dijelom porušene, pa ih tako danas nalazimo samo u temeljima.
Na prostoru današnje župske crkve Svete Marije pronađen je veći broj ulomaka kamenoga crkvenog namještaja iz vremena od IX. – XI. stoljeća, što svjedoči da se je na temeljima starohrvatske crkve podigla nova – barokna crkva. Od starohrvatske crkve danas nam je u tragovima sačuvana samo polukružna apsida koja se nalazi u kripti sadašnje crkve, koja je prije nekoliko godina pretvorena u izložbeno-muzejski prostor. Ulomci crkvenog namještaja koji su pripadali starohrvatskoj crkvi najvećim se dijelom nalaze u MHAS u Splitu, a ulomak pluteja koji je bio smješten iznad južnih vrata nalazi se u Gradskom muzeju Drniš. Prema jednom natpisu s oltarne pregrade znamo da je starohrvatska crkva bila posvećena svetom Petru. Uokolo crkve nalazi se velika starohrvatska nekropola, ali je ona danas, na žalost, najvećim dijelom uništena suvremenim ukopima i grobnicama. Na groblju se nalazilo i mnoštvo nadgrobnih ploča, neke s reljefnim prikazima, neke bez njih koje su također velikim dijelom dislocirane i uništene.
Nedaleko od današnje crkve sv. Ilije u Kljacima pronađeni su ostaci starohrvatske crkve iz IX. i X. stoljeća. Od nje su pronađeni ulomci oltarne pregrade s plutejima, bogato ukrašeni pleterom, križevima i palmetama. Kamen je domaći te je siguran dokaz da je kameni namještaj za crkvu nastao na tom tlu. Ulomci su bili smješteni u samostanskoj zbirci u Sinju ali su ustupljeni Muzeju hrv. starina u Splitu. Prema veličini nađenog materijala, širina predgrađe u Kljacima bila je oko 5.5 m., pa je prema tome crkva bila prilično velika.
Turci su ovim krajem zavladali početkom 16. stoljeća i ostali sve do 1683. Iako je pred njima pobjeglo gotovo svo starosjedilačko stanovništvo koje je preživjelo njihov mač, s vremenom je ipak uspostavljena određena administrativna vlast i veliki broj ljudi se vratio na svoja ognjišta, naravno plaćajući Turcima harač i ostale propisane namete. Područje Petrova polja kao i Petrova gora – današnji Moseć bilo je nahija, a pripadalo je Kliškom sandžakatu i bosanskom pašaluku. Unatoč islamskoj vladavini i prisilnom pokrštavanju u ovom je kraju ostao određeni broj franjevaca pa su starosjedioci ipak zadržali svoju vjeru i običaje. Mehemd II. čak je izdao i dokument (ahdnasmu) kojom je starosjediocima zajamčio slobodu vjere. Naime, da bi vratili izbjeglo stanovništvo turci su zajamčili franjevcima i njihovoj pastvi slobodu vjere pod uvjetom da se vrate na opustjela polja i obrađujući ih dajući im danak. Crkva u Gradcu posvećena Uznesenju BDM, premda više puta oštećena, uspjela je opstati, pa je čak i nadograđivana. S vremenom je postala i hodočasnička Gospina crkva kojoj je hodočastio narod iz cijelog Petrova polja, Zagore, Vrlike…

Oslobođenje od Turaka započinje u doba Kandijskog rata 1647., i traje do Bečkog rata 1683. iako je turska opasnost u potpunosti prestala tek 1715. godine nakon poraza Turaka pod Sinjom. Tursku vlast zamijenila je Venecija koja je vladala sve do propasti 1797. kada ju je srušio Napoleon Bonaparte. Staro stanovništvo iz turskih vremena počelo se vraćati na svoja ognjišta te se izmiješalo sa novo pridošlim iz Bosne i Hercegovine. Mnogi preostali muslimani su prešli na katoličku vjeru. Mletačka vlast je stanovništvu i pojedincima zaslužnim u boju protiv Turaka podijelila zemlju koju su posjedovali turski veleposjednici. Opći providur Molin je propagandom o besplatnom dijeljenju zemlje privukao velik broj kršćanskih obitelji iz zapadne Bosne. Nakon naseljavanja i razdiobe zemljišta uspostavljena je i redovita uprava. Za vrijeme vlasti Venecije i poslije Francuske, odnosno Austrougarske, ovaj kraj, premda pod tuđinskom vlašću nije doživljavao ozbiljnije turbulencije, a uspostavljena je i primjerena administrativna i druga vlast.

Drniški kraj između dva rata, kao i ostaci hrvatske bio je podjarmljen velikosrpskoj ideji, koja je eskalirala u najvećem svjetskom sukobu u povijesti. Drugi svjetski rat prohujao je ovim krajevima u krvavom vihoru. Civilne žrtve bile su strašne. Stravičan je podatak koji govori da je u općini koja danas broji tek 1700 stanovnika u II. svjetskom ratu ubijeno je (i to prema nepotpunim podacima) čak 444 osobe, pretežno civili. Logičan nastavak bila je kalvarija preostalih Hrvata u Jugoslaviji. Stanovništvo je teško preživljavalo, infrastruktura gotovo da nije ni postojala. Telefon ni do početka Domovinskog rata nije imao nitko, asfalt tek glavna prometnica prema Splitu, a vodovod je došao samo u neka sela i to tek krajem osamdesetih. U takvoj situaciji ogroman broj ljudi je trbuhom za kruhom, a i iz političkih razloga odlazio u zemlje zapadne Europe, i prekooceanske zemlje. Veliki broj njih, nažalost, tamo je i ostao sa potomstvom i otuđio se od matice, a njihova tisućljetna ognjišta danas su tek ruine zarasle korov i bršljan.

Komentari

Napišite komentar!

Polja označena sa * su obavezna. Vaš e-mail se neće objaviti.